Povijest doma
Godine 1347. Zabilježene su prve vijesti o namjeri dubrovčana da u svom Gradu sagrade hospital ( ubožište). Malo vijeće na svojoj sjednici od 30. 01.1371.g. izabralo je tri vlastelina naredivši im da nađu pogodno mjesto za gradnju skloništa za siromahe. Dubrovački kroničar Ivan. M. Gundulić zailježio je u svojoj kronici da je u te godine u Dubrovniku sagrađena bolnica za bolesne siromahe pod imenom „ Domus Christi“. Zgrada se nalazila s južne strane ženskog samostana sv. Klare. Taj hospital je imao razna imena, a najobičnija su bila: hospitale magnum, hospitale grande, spedal grande, spedal grande dreto le poncelle i sl. Dobrotvor, Nikola Menčetić ponudio je vladi da je voljan napraviti kod sv. Klare jedan veliki bunar (puč) i povećati hospital ako mu vlada pozajmi 1 000 dukata koje će naplatiti od njegova imanja poslije smrti a što je u toku idućih godina i izvršeno. Prvih godina XV stoljeća ovaj se hospital često spominje u dubrovačkim arhivskim izvorima. Tako su gradskim zidinama 1407.g. napravljena vrata da se smeće tuda baca u more. A u podrumu hospitala imale su se napraviti rupe za spremanje državnog žita. U ovaj hospital nisu primani bolesnici, nego je to bilo samo sklonište za siromahe i to siromašne žene . Mnogi Dubrovčani rado su se pred smrt sjećali ovog ubožišta, pa su u svojim oprukama ostavljali stanovite svote siromasima koji su u njima boravili. Ima mnogo legata ostavljenih velikom hospitalu u toku idućih godina. Godine 1540.g. pretvoren je ovaj veliki hospital-ubožište u pravu bolnicu. Prvi put je o tome vjećao Senat 26. Veljače 1540.g. i donio zaključak „ da se na čast Gospodina Našeg Isusa Krista izgradi jedno prihvatilište ili bolnica za potrebe siromašnih bolesnika, i to za domaće i strane bolesnike, a knez i Malo vijeće trebaju naći mjesto za tu bolnicu. Pet dana poslije 2. ožujka, 1540.g. Senat je pristao da se „ uzme veliki hospital za račun hospitala bolesnika „ Donesena je i odluka da se starice koje se nalaze u velikom hospitalu smjeste na neko drugo mjesto, da im se daje do smrti sve ono što su i dosad primale. Do kraja XVIII stoljeća bolnica je imala deset zavještaja : šest od plemića, tri od građana i jedno od nepoznata dobrotvora. 1888.godine podignuta je nova velika Pokrajinska bolnica (današnja stara), a siromaško zaklonište ponovo se preselilo u „ Domus Christi“, koji je odgovarao potrebama primljenih siromaha ali nije odgovarao potrebama Grada, jer je bio ograničen broj onih koji su mogli biti primljeni. Dubrovnik, kojem ime pronose ustanove namjenjene ljudskim nevoljama, pučke kuhinje nije imao; ali spremnost, kojom je prihvatio zamisao presvjetlog biskupa dr. Josipa Marčelića, da se osnuje, dokazuje da je nestašicu osjećao. Već se tada promišljalo na proširenje sadšnjeg zakloništa, kojeg prostorije ne mogu više da zadovoljavaju potrebama, pa se odlučilo graditi novu zgradu za pučku kuhinju na način , da se na temeljima uzmognu kasnije nadograditi dva sprata koja bi se s hodnicima sjedinili sa Domus Christi. Dva sprata nove kuće koja su sada pridružena zakloništu imaju 6 soba za jednu osobu, a dvije veće sobe određene su za skupno prebivanje. Tako je zavod postao pristupačan i onima koje je nevolja u starosti zatekla, pa im od nekadanjeg imanja ne ostaje toliko da bi sami o sebi mogli skromno proživjeti dane, koje im je još dosudila providnost. Potrebni će tada biti primljeni u zavod uz pogodbu, koja će se od slučaja do slučaja uglaviti prema njihovim ekonomskim prilikama, a bit će smješteni u svoju sobu. Dom od svog osnutka djeluje na istoj lokaciji punih 665 godina.
