Dom za starije osobe “Domus Christi”, ustanova je čiji je osnivač Dubrovačko-neretvanska županija. Smješten je u strogoj gradskoj jezgri Dubrovnika ispod tvrđave Bokar i u neposrednoj blizini Straduna. Od svog osnutka 1347.godine Dom djeluje na istoj lokaciji. Sam lokalitet Doma u povijesnoj jezgri Dubrovnika, blizina Straduna, crkava, kazališta, kupališta, brojni turisti i gradska vreva Grada koji se smatra jednim od najljepših na svijetu, uvelike su zaslužni što su korisnici ovog doma istinski uključeni u kulturni i društveni život grada. Za cijelo vrijeme svog rada, Dom je sačuvao plemenitu skrb o starim, bolesnim, nemoćnim i socijalno ugroženim osobama. Tijekom ratnih previranja Dom je djelio sudbinu Grada. Posljednjih godina počeli smo sa postupnom adaptacijom unutarnjih prostora te je dio Doma u znatno boljem stanju. Danas u Domu živi 79 korisnika. U Domu je zaposleno više od 30 djelatnika. Uz visoki stupanj profesinalizma, krase ih empatija, emocionalna toplina i požrtvovnost. Zahvaljujući njihovim stručnim kvalitetama i ljudskim vrlinama te profesionalnu i nesebičnu pomoć starijim osobama dobitnici smo Nagrade Grada Dubrovnika. Život u Domu obogaćen je i suradnjom sa brojnim ustanovama i udrugama.
Godine 1347. zabilježene su prve vijesti o namjeri Dubrovčana da u svom Gradu sagrade hospital (ubožište).
Malo vijeće na svojoj sjednici od 30. 01. 1371. g. izabralo je tri vlastelina naredivši im da nađu pogodno mjesto za gradnju skloništa za siromahe. Dubrovački kroničar Ivan M. Gundulić zabilježio je u svojoj kronici da je te godine u Dubrovniku sagrađena bolnica za bolesne siromahe pod imenom „Domus Christi“.
Zgrada se nalazila s južne strane ženskog samostana sv. Klare. Taj hospital je imao razna imena, a najobičnija su bila: hospitale magnum, hospitale grande, spedal grande, spedal grande dreto le poncelle i sl.
Dobrotvor Nikola Menčetić ponudio je vladi da je voljan napraviti kod sv. Klare jedan veliki bunar (puč) i povećati hospital ako mu vlada pozajmi 1 000 dukata koje će naplatiti od njegova imanja poslije smrti, a što je u toku idućih godina i izvršeno
Prvih godina XV. stoljeća ovaj se hospital često spominje u dubrovačkim arhivskim izvorima. Tako su gradskim zidinama 1407. g. napravljena vrata da se smeće tuda baca u more. A u podrumu hospitala imale su se napraviti rupe za spremanje državnog žita.
U ovaj hospital nisu primani bolesnici, nego je to bilo samo sklonište za siromahe, i to siromašne žene. Mnogi Dubrovčani rado su se pred smrt sjećali ovog ubožišta, pa su u svojim oprukama ostavljali stanovite svote siromasima koji su u njima boravili. Ima mnogo legata ostavljenih velikom hospitalu u toku idućih godina.
Godine 1540. g. pretvoren je ovaj veliki hospital-ubožište u pravu bolnicu. Prvi put je o tome vijećao Senat 26. veljače 1540. g. i donio zaključak „da se na čast Gospodina Našeg Isusa Krista izgradi jedno prihvatilište ili bolnica za potrebe siromašnih bolesnika, i to za domaće i strane bolesnike, a knez i Malo vijeće trebaju naći mjesto za tu bolnicu.“
Pet dana poslije, 2. ožujka 1540. g., Senat je pristao da se „uzme veliki hospital za račun hospitala bolesnika“. Donesena je i odluka da se starice koje se nalaze u velikom hospitalu smjeste na neko drugo mjesto, da im se daje do smrti sve ono što su i dosad primale.
Do kraja XVIII. stoljeća bolnica je imala deset zavještaja: šest od plemića, tri od građana i jedno od nepoznata dobrotvora.
Godine 1888. podignuta je nova velika Pokrajinska bolnica (današnja stara), a siromaško zaklonište ponovo se preselilo u „Domus Christi“, koji je odgovarao potrebama primljenih siromaha, ali nije odgovarao potrebama Grada, jer je bio ograničen broj onih koji su mogli biti primljeni.
Dubrovnik, kojem ime pronose ustanove namijenjene ljudskim nevoljama, pučke kuhinje nije imao; ali spremnost kojom je prihvatio zamisao presvjetlog biskupa dr. Josipa Marčelića da se osnuje, dokazuje da je nestašicu osjećao.
Već se tada promišljalo na proširenje sadašnjeg zakloništa, kojeg prostorije ne mogu više da zadovoljavaju potrebama, pa se odlučilo graditi novu zgradu za pučku kuhinju na način da se na temeljima uzmognu kasnije nadograditi dva sprata koja bi se s hodnicima sjedinili sa „Domus Christi“.
Dva sprata nove kuće koja su sada pridružena zakloništu imaju 6 soba za jednu osobu, a dvije veće sobe određene su za skupno prebivanje. Tako je zavod postao pristupačan i onima koje je nevolja u starosti zatekla, pa im od nekadašnjeg imanja ne ostaje toliko da bi sami o sebi mogli skromno proživjeti dane koje im je još dosudila providnost.
Potrebni će tada biti primljeni u zavod uz pogodbu, koja će se od slučaja do slučaja uglaviti prema njihovim ekonomskim prilikama, a bit će smješteni u svoju sobu.
Dom od svog osnutka djeluje na istoj lokaciji punih 665 godina.